Senzibilitet, angažman i stav

Kasne jeseni 2020. zbivanja na filmskoj sceni ne posustaju ni unatoč pandemiji novoga koronavirusa. Tako je od 28. studenog do 15. prosinca održano 13. izdanje Festivala subverzivnog filma, čiji je filmski program završen 7. prosinca, a od 6. do 13. prosinca održan je i 18. Festival filmova o ljudskim pravima. Unatoč svim otegotnim okolnostima oba su festivala ambicioznijim filmofilima ponudila prilično bogate i raznovrsne programe, a u vrijeme kad se većina festivala i u Hrvatskoj i u inozemstvu seli na internetske platforme, Subversive Film Festival dijelom je održan i u fizičkom obliku, u dvorani Kinoteke. Ovogodišnji je festival kao središnju temu odabrao kreativni neposluh, nadahnuće za što se pronašlo u razmišljanjima glasovitog Alberta Camusa o odnosu umjetnosti i pobune u izvanrednim okolnostima, kakve tijekom ove godine vladaju u čitavom svijetu. Sukladno tome, u festivalskim se programima tematizirao odnos umjetnosti i revolucije u današnjem vremenu, sa svim proturječjima koje to vrijeme donosi i koje ga obilježavaju. S druge strane, nedavno završen Human Rights Film Festival u potpunosti se održao online, a u kontekstu trajnog izvanrednog stanja koje svi osjećamo na vlastitoj koži kao cilj manifestacije istaknuta je potreba da se kroz odabrane filmove afirmiraju ranije često zanemarene i(li) marginalizirane vrijednosti poput solidarnosti, skrbi, prijateljstva i ljubavi, a koje su upravo u kriznoj, konfuznoj i tmurnoj situaciji u kojoj živimo dodatno dobile na važnosti i vidljivosti.

Kadar iz filma Pusta zemlja red. Ahmeda Bahramija

Socijalna nepravda

Subversive je donio filmove koji se na intrigantan i inventivan način bave temama socijalne nepravde, društvenih promjena, ženskih i manjinskih prava, potom queer-estetikom, studentskim i radničkim pokretima, naslijeđem kolonijalizma i srodnim temama. Festivalsku nagradu Wild Dreamer osvojila je na ovogodišnjem venecijanskom festivalu višestruko nagrađena egzistencijalna socijalna drama Pusta zemlja, dugometražni prvijenac iranskoga scenarista i redatelja Ahmeda Bahramija, priča o tjeskobnim egzistencijama radnica i radnika provincijske ciglane koji doznaju da je zbog intenzivnog odustajanja od cigle kao građevnog materijala tvornica zapala u probleme i da je upravo proglašen stečaj. Među njima su ljudi različitog etničkog podrijetla, Kurdi, Azeri i Perzijci, predrasude i na stereotipima utemeljeni komentari jednih o drugima neizbježni su, budućnosti su im neizvjesne, no vjerojatno još teže, a naizgled blag i sućutan vlasnik tvornice patrijarhalni je tip sklon seksualnom iskorištavanju radnica kakva je privlačna Sarvar. U nju je godinama zaljubljen neformalni protagonist Loftollah, četrdesetogodišnjak koji izgleda znatno starije od svoje dobi, koji je čitav život i doslovce i u prenesenom smislu vezan za tvornicu te kojemu je novi život daleko od ciglane nezamisliv.

Kadar iz filma O jednoj mladosti red. Ivana Ramljaka

Baveći se za standarde iranskoga filma provokativnim temama, od pijenja alkohola preko izvanbračnih veza do tenzičnih međuetničkih odnosa, Bahrami je realizirao vizualno dojmljiv crno-bijeli film koji imponira polaganim ritmom, promišljenom uporabom bližih i krupnih planova, realističkim prosedeom na tragu Abbasa Kiarostamija i zanimljivom epizodnom strukturom kod koje u svakoj epizodi pobliže upoznajemo pojedinu radnicu ili radnika, kao i njihove obitelji. Pritom su obiteljske situacije umnogome slične, gdjekad i gotovo zrcalno identične s prikazima obiteljskih rituala pri zajedničkom jelu, a svaka epizoda završava tako da središnji lik legne i posve se prekrije plahtom.

Intrigantne ženske sudbine

U festivalskoj je konkurenciji prikazan niz vrlo uspjelih i zanimljivih ostvarenja, među ostalim na ovogodišnjem Berlinaleu Srebrnim medvjedom ovjenčana drama Žena koja je bježala južnokorejskog redatelja Sang-soo Honga, storija o ženi koja tijekom boravka u Seoulu zbog muževa poslovnog putovanja posjećuje prijatelje. Tijekom njihovih susreta ona će otkriti neke važne detalje o sebi, dominantno kroz dijaloge za vrijeme konzumacije hrane i pića, a u vrlo sugestivno i pohvalno staromodno režiranu djelu autor se oslanja na sjajnu i suptilnu glumačku međuigru s izraženim gestama i mimikom. Izdvojiti valja i nenametljivo, ali snažno feministički intoniranu egzistencijalnu dramu Nevidljivi život Eurídice Gusmão Brazilca Karima Aïnouza, melodramski intoniranu i patrijarhatom definiranu priču o neveselim sudbinama sestara Guide i Eurídice iz Rio de Janeira, temeljenu na istoimenom romanu Marthe Batalhe. Moguće unatoč autorskim tendencijama, priča o mlađoj i buntovnijoj Guidi zanimljivija je od one Eurídice, jer dok će druga strast prema sviranju glasovira i želju za pohađanjem konzervatorija u Austriji zatomiti pod utjecajem stroga oca i zbog braka bez ljubavi s čovjekom koji je nikad neće razumjeti, romantičnija i naivnija Guida odvažno će otići svojim putem, spletom okolnosti postati samohrana majka i prostitutka te steći plemenitu zaštitnicu i u cjelini proživjeti zanimljiviji i ispunjeniji život.

Hrvatski dokumentarac o ovisnosti

U sklopu HRFF-a prikazan je novi film Ivana Ramljaka (Kino otok, Dom boraca, Mezostajun), njegov dosad najuspjeliji dokumentarac O jednoj mladosti, nagrađen na DokuFestu u Prizrenu, na Danima hrvatskog filma, na festivalu u Bilbau te na beogradskom festivalu Slobodna zona. U dijelom autobiografskom filmu Ramljak se nostalgično i sjetno, ali bez patetike i melodrame, pozabavio posljednjim godinama života prijatelja Marka Čaklovića, koji je 1999. umro od predoziranja. Istovremeno je kolažiranjem Čaklovićevih fotografija – kako kaže najljepših koje je ikad vidio – i privatnih filmskih snimaka stvorio izvedbeno originalnu i inovativnu sliku generacije, one koja je možda i ključne godine mladosti proživjela tijekom druge polovine 90-ih, nakon završetka Domovinskog rata.

Pred ovim su filmom i dalje važne, možda i najvažnije nagrade i priznanja. Najzvučnije autorsko ime ovogodišnjeg festivala svakako je Filipinac Lav Diaz, dobitnik Zlatnog lava za četverosatnu dramu Žena koja je otišla iz 2016, autor koji snima vizualno impresivne, ali i iznimno duge filmove. Za razliku od desetosatne epske drame Evolucija filipinske obitelji, njegov zasad posljednji na festivalu prikazan crno-bijeli film Genus Pan (Rod čimpanza) traje „svega“ 160 minuta, a posrijedi je svojevrsna krimi-drama koju odlikuju za Diaza prepoznatljiva iznimna likovnost, do najmanjih detalja precizno komponirani kadrovi, polagani ritam s dugim statičnim kadrovima te ne samo vizualna nego i verbalna poetičnost.

U venecijanskom programu Horizonti nagrađeno ostvarenje prati trojicu rudara koji nakon višemjesečnoga teškog ilegalnog rada u gotovo neljudskim uvjetima putuju natrag na svoj otok, sa sobom dakako noseći i s mukom zarađen novac. No na odredište će stići samo najmlađi od njih, svojevrsni protagonist Andres, a dok u prvom dijelu filma Diaz kritizira izrabljivanje rudara i nehumane uvjete njihova života, u drugom i duljem dijelu mračnim i naglašeno mizantropskim tonovima oslikava ljudsku prirodu. Svih ljudi, pa tako i protagonista, jer su svi i(li) pohlepni i(li) ubojice, svakako definirani patologijom. Reklo bi se da Lav Diaz ima vrlo negativno mišljenje o ljudskom rodu.